Igra pod morem

Čileanski pjesnik bio je strastveni učenikvelikog plavetnila. Ono je za njega predstavljalo arhetipski početak i krajsvega što postoji. Nerudina fascinacija prerasla je u poetski iskaz i usimbolički znamen. Riječ je o Casa de Isla Negra, jednoj od njegove tri kuće uIsla Negri, obalnom području grada El Quisca. Svojom vanjskom i unutrašnjom strukturom, niskim stropovima, škripavim drvenim podovima i uskim prolazima, kuća oponaša brod.

Neruda ju je ispunio modelima brodova, kartama, brodovima u bocama i drugim predmetima. Veliku kolekciju školjki smjestio je u sobi nazvanoj Bajoel mar (Pod morem). Na fotografijama je zabilježen uglavnom u strogoj, službenoj odjeći, sukladno njegovoj ulozi političara i diplomata. Na manjem broju fotografija odjeven je u karakterističnu bretonsku majicu kakvu su nosili mornari i ribari, ali i umjetnici poput Picassa i Tomislava Ostrmana.

I Tomislava bismo mogli nazvati učenikom mora. U njemu pronalazi trajnu inspiraciju i utemeljenje slikarskog identiteta. Fokus mu je usmjeren na život od mora i na život u moru. Prva perspektiva podrazumijeva brodove i mornare, te njihove prepoznatljive prugaste, plavo-bijele majice. Prikaz kreće od spontane, optimistične figurativnosti i postupno se promeće u apstraktno poimanje slikarske geste.Druga je perspektiva usmjerena na život u moru – životinjski i biljni svijet koji ga nastanjuje.

Ovaj je interes osobito izražen tijekom posljednje godine dana. Na mahom zelenoj ili šarenoj, gestualno dinamiziranoj podlozi, iscrtava jata riba. Svedene na osnovne linije i krugove, izvučene debelim crnim potezima, ribe se doimaju poput piktograma. Ovakav pristup ostvaruje ideju univerzalnosti i otvorenosti. Izbjegavanje opisnosti otvara put jasnijem čitanju, neovisno o udaljenosti promatrača, kao i lakoću varijacije.

Minimalne varijacije – zadebljanje linije, variranje detalja očiju, dočaranih crnom točkom ili plavom kružnicom u koju je utisnuta crna točka – određuju ritam kompozicije, ali i mogućnost širenja ciklusa. Primjerice, pozadina se postupno pretače u prepoznatljivu modrinu ultramarine nijanse koju Tomislav najčešće koristi. Ribe egzistiraju u različitim, i dalje jednostavnim formama, a pridružuju im se, sasvim logično, i drugi organizmi.

Konačno, ciklus je prerastao u site-specificinstalaciju. Serija slika stapa se u cjelinu postavljenu u ikonički atrij Hrvatskog prirodoslovnog muzeja. Plavetnilo se s platna izlilo u prostor, prelijevajućise preko monumentalnog zagrebačkog kita i drugih fascinantnih morskih dubina. Realističnim modelima kontrapunkiran je razigran Ostrmanov morski imaginarij životinjskog i biljnog svijeta.

Njegov vizualni jezik postaje sve slobodniji, neopterećen suhoparnom jednoličnom doslovnošću. Stilizacija je usporediva s rukopisom koji je dominirao ranim djelima Zagrebačke škole animiranog filma. Ovu su karakteristiku zamijetili i drugi kritičari koji su pisali o Tomislavovim radovima, poput Enesa Quiena. Pridodala bih i bliskost Joanu Miróu. No, i s ovim referencama, jednim od interpretacijskih čitanja, iskaz je ishod dosljednog autorskog razvoja. On je vođen vedrinom, nepretencioznom razigranošću, učenjem od drevnog i mudrog učitelja – mora.